Kao i svakoga mjeseca studenog u Novom Selu tradicinalne Mesare dominiraju ovim posavskim selom. Obavezni doručak sa suvadinom od prošle godine, kavom i rakijom (konačno razbuđivanje). No, ovoga puta, kako vele gazde i domaćini poprilično otoplilo.
- Valjada zbog toji' klimatski' promjena, belaj i' odnio - galami jedan.
- Ali 'fala Bogu na večer za'ladni a i jutros pravo friško - javlja se drugi.
Zbilja, ujutro pravo friško, i bez dugih gaća i tople kape na glavi nije preporučljivo krenuti u proizvodnju kobasica, kulenova, suvoga mesa a i sve omiljenijih čvaraka. Početak je bitan a poslije ide jedno za drugim. Prije nego što tetka Mara skuva ručak, tu je i obavezan pregled mesa od strane našega stručnjaka Ivana i to mikroskopski, prika moj.
- A jel' ti Ivane vidiš tude i ovu novu gripu? - pita jedan znatiželjno.
- Ma, jok bolan, kaka gripa, nema toga ovd'e. Ako nema Trihinelu, a evo vidim crno na bijelo da nema, pa opleti po ćevapu i krumpiru - odgovara odvažno Ivo.
Obzirom da ja ne spadam u stručni mesarski tim, dobio sam zadaću da topim čvarke, a to znači gutanje dima i hodanje oko oranije kao Indijanac oko stupa za mučenje, stim što ja nisam morao puštati strašne pokliče. U svemu tome ima i jedna pozitivnost a to je, mogu jednom rukom miješati čvarke a drugom pisati SMS i razgovarati na mobilni.
- De, kad već ništa ne radiš, nazovi paroka nek' dojde na ručak - zapovijedno odbrusi Jozo.
Poslije dobroga i toploga objeda i započetih razgovora, bitnih za selo (a ko, vala, bolje zna nego župnik), počinje lagana borba protiv navale slatkog drijemeža. Kasnije prelazimo na spravljanje kobasica i ostalih nadjeva. Posprema i soljenje mesa, obkuhavanje švargli, dizanje nadjeva na sušaru.
Dan je polako na izmaku. Slijedi obilna večera uz ugodne razgovore a na stol žene iznijele svega i svačega; kaurma, sarma, pržena friška kobasica (malo poljuta), pita (ova i ona), kisela salata, kukuruzni kruh...
Dao Bog, ima se - dodaje netko za trpezom
i.s. |